Žiri za dodelu Nagrade za životno delo Srpskog sociološkog društva (SSD) „Radomir Lukić“ – u sastavu: Jovica Trkulja, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu (u penziji), Dragoljub Đorđević, redovni profesor Mašinskog fakulteta Univerziteta u Nišu, Vladimir Vuletić, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Srđan Šljukić, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i Milojica Šutović, redovni profesor Univerziteta u Prištini s privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, posle javnog poziva Predsedništva Srpskog sociološkog društva (od 13. decembra 2021. godine) da ogranci, sekcije SSD, i odeljenja/odseci/departmani za sociologiju sa svih srpskih univerziteta, instituti i centri za sociologiju, kao i ostali kolektivni članovi SSD predlože, do 15. januara 2022. godine, kandidate za dodelu ustanovljene nagrade – razmatrao je dva prispeli predloga. Reč je o predlogu Instituta društvenih nauka u Beogradu da se navedena nagrada dodeli dr Božidaru Jakšiću i predlogu jedanestoro članova SSD da se navedena nagrada dodeli dr Slobodanu Vukoviću.
Predlagači su pružili na uvid bio-bibliografske podatke o predloženim kandidatima, na osnovu kojih je Žiri mogao da iznese svoj sud. Pri tome, Žiriju su bila sasvim prihvatljiva posebna obrazloženje njihovog naučnoistraživačkog i nastavnog doprinosa sociologiji, uz sistematsko bavljenje izučavanjem ključnih pitanja sociološke nauke.
Većina članova Žirija su imala mogućnost da se upoznaju sa doprinosom dr Božidara Jakšića i dr Slobodana Vukovića srpskoj sociologiji – upoznavajući se kontinuirano, više decenija, sa njihovim naučnim pregalaštvom – tako da im se obrazloženje predlagača uveliko podudarilo sa njihovim uvidima u vrednost njihovog doprinosa sociologiji.
Imajući u vidu stvaralaštvo i rezultate rada predloženih kandidata na polju sociologije, Žiri je odlučio da Nagradu za životno delo SSD „Radomir Lukić“ za 2021. godinu, dodeli predloženim kandidatima – dr Božidaru Jakšiću i dr Slobodanu Vukoviću.
OBRAZLOŽENJE
Kandidat dr Božidar Jakšić
1. – Božidar Jakšić je rođen 1937. godine u Han Pijesku. Osnovne studije filozofije i istorije završio je na Univerzitetu u Sarajevu, a magistarske (1970) i doktorske (1974) studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Akademsku karijeru započeo je 1962. godine nastavnim i naučnim radom, kao asistent na Fakultetu političkih nauka i Filozofskom fakultetu (Katedra za filozofiju i sociologiju) Univerziteta u Sarajevu.
Zbog članka „Jugoslovensko društvo između revolucije i stabilizacije“ objavljenog u časopisu Praxis br. 3/4 iz 1971. godine, ali i zbog iznošenja kritičkih stavova objavljenim u časopisisu Naši dani br. 311 iz 1969. godine i na javnim predavanjima održanim u Banja Luci (1969) i u Sarajevu (1970) i na „Zimskim filozofskim susretima Tara“ (1971 i 1972) sudski je gonjen i bio je pritvoren u istražnom zatvoru. Kao politički nepodoban, izgubio je mesto asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Nakon preseljenja u Beograd 1973. godine postao je krajem 1975. saradnik Instituta za međunarodni radnički pokret (današnji Institut za evropske studije), a 1985. godine prešao je u Institut društvenih nauka gde je bio upravnik Centra za filozofiju i društvenu teoriju od 1991. do 1992. godine. Nakon izdvajanja ovog Centra iz sastava Instituta društvenih nauka postao je prvi direktor novoosnovanog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Na tom mestu ostao je do 1995. godine. Penzionisan je 2003. godine u naučnom zvanju naučni savetnik.
U svojoj karijeri Jakšić je bio član Upravnog odbora Korčulanske letnje škole od 1965. do 1974. godine i član redakcija i saveta brojnih domaćih i stranih časopisa. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Sociologija (1989–1991) i Filozofija i društvo. Takođe je bio i urednik zbornika, recenzent brojnih udžbenika i monografija iz sociologije i recenzent tekstova za naučne časopise na prostoru bivše Jugoslavije i Srbije.
Božidar Jakšić je, pored svog naučno-istraživačkog rada i izuzetnog ličnog doprinosa u afirmaciji sociologije, pokazao zavidnu posvećenost Institutu društvenih nauka i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu.
2. – Božidar Jakšić je plodan, rado čitan i citiran autor. Do sada je objavio 12 monografskih studija, 150 članaka u časopisimm i zbornicima i kao urednik priredio deset zbornika radova. Njegova doktorska disertacija je štampana dva puta što je retko u našim društvenim naukama. Prvi put pod naslovom Milsova kritika američkog kapitalizma (Naučna knjiga, Beograd 1980), a drugi put pod naslovom Milsova kritika društva organizovane neodgovornosti (Službeni glasnik, Beograd 2007). I druge knjige Božidara Jakšića su izazivale pažnju stručne i šire javnosti: Historija i sociologija, 1976; Svest socijalnog protesta, 1986; Vreme revolucije?, 1989; Balkanski paradoksi ‒ Ogledi o raspadu Jugoslavije, 2000; Ljudi bez krova/Roofless People, 2002; Mitarenje čudovišta, 2004; Buka i bes ‒ O pravu na kritičko mišljenje, 2005; Praxis – mišljenje kao diverzija, 2012; Smutna vremena, 2014; Romi u Srbiji između nakovnja siromaštva i čekića diskriminacije, 2015.
Sociološka misao Božidara Jakšića je britka i kritička i najvažnije, argumentovana je i promišljena. Pored nastojanja da društvene odnose kritički ogoli i izmesti ih iz ideoloških i primordijalnih perspektiva u humanističku paradigmu Jakšić u svojim knjigama nastoji da ukaže na sociologiju kao nit poveznicu u društvenim i humanističkim naukama. U knjizi Historija i sociologija Jakšić, u skladu sa savremenim naučnim tokovima, zagovara interdisciplinarnost u istraživanjima društenih odnosa i pojava, odnosno zalaže se za istoriju kao nauku koja bi, pored toga što proučava događaje, trebalo da je koncentrisana na društvene strukture. Pristup kojim je Jakšić nastavio mišljenja savremenika sociologa (R. Supek, A. Fiamengo, V. Milić, I. Kuvačić, LJ. Tadić…) o interdisciplinarnosti u društvenim naukama i holističkom pristupu društvenim pojavama sledi njegov misaoni postupak i humanističku logiku u kojoj je (naučna) istina najdelotvornije sredstvo za razumevanje među ljudima i projektovanje budućnosti.
Jakšić je angažovan sociolog. U njegovim radovima pažljivi čitalac nalazi jasnu i produbljenu analizu društvenih promena bilo da su one usmerene na promene sa kojima se ljudi suočavaju, a kojima nisu dorasli (Mitarenje čudovišta, Buka i bes) ili obelodanjuju činjenice o nedoslednostima javnih politika u rešavanju socijalnih i drugih problema (Ljudi bez krova, Umetnost preživljavanja).
Empirijski podaci na osnovu kojih je nastalo više monografija i naučnih članaka su rezultat pažljivog prikupljanja kvantitativnih i kvalitativnih podataka. U monografijama Ljudi bez krova i Umetnost preživljavanja – gde i kako žive Romi u Srbiji objavio je podatke o socio-ekonomskim, urbanim i drugim aspektima života i položaja Roma u Srbiji i u Crnoj Gori. Ovi podaci su bili osnova da se u javnim politikama u obe države, ali i šire u regionu, odustane od impresionizma u planiranju javnih politika socijalne integracije i inkluzije Roma.
Od prvih radova pa sve do najnovijih u Jakšićevom narativu je kritika totalitarnog društva. Svako „ukidanje“ slobode, deficit demokratije ili ogrešenje države i njome vođenih apartčika o ljudska prava predmet su Jakšićevog kriticizma i liberalizma i marksizma. Duh Praxisa je za njega bio idealna pozicija. Iz nje je mogao da crpi ideje, da kritikuje i da bude kritikovan, ali najvažnije, da dosledno brani istinu bilo da je bila ugrožena unutar praksisovske filozofije, bilo da je trpela spoljne ideološke i političke udarce.
3. – Neprekidno, od samog početka svoje karijere, dr Božidar Jakšić se predano bavi naučnoistraživačkim radom. Učestvovao je u brojnim projektima iz oblasti sociologije koji su organizovali Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Institut za društvena istraživanja i dr. U periodu od 1965. do 2003. godine bio je inicijator i rukovodilac brojnih istraživačkih projekata: Vrednosne orijentaciji mladih, Univerzitet u Sarajevu (1965-1970); Čovek i sistem, Univerzitet u Zagrebu (1972-1989); Istorija marksizma i društveno mišljenje, Institut za radnički pokret, Beograd (1975-1985); Glavni pravci u razvoju jugoslovenskog društva, Institut društvenih nauka, (1985-1990); Problemi individualnog i kolektivnog identiteta u post komunističkim društvima, Institut za društvenu teoriju i filozofiju (1996-2000); Društveni život izbeglica u Vrelima Ribničkim (1999); Život raseljenih Roma sa Kosova u Crnoj Gori i mogućnosti integracije (2000); Mogućnosti razvoja Srbije u evropskoj perspektivi, Institut za filozofiju i društvenu teoriju (2001-2003); Romska naselja i mogućnosti integracije Roma u Srbiji, Centar za istraživanje etniciteta (2001); Lična dokumenta izbeglica i raseljenih Roma sa Kosova u Srbiji, CARE (2004).
Većinu ovih projekata je realizovao u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i Institutu društvnih nauka. Uz podršku Saveta Evrope organizovao je pet međunarodnih godišnjih skupova o interkulturalnosti (1994‒1998) uz učešće stručnjaka iz svih novonastalih država bivše Jugoslavije, Evrope, SAD, Kanade, Japana i Australije. Više decenije se bavi istorijom ideja, kritičkom analizom savremenog društva i problemima Roma.
Ukupna naučnoistraživačka aktivnost dr Jakšića vrednovana je od strane stručne kritike najvišom kategorijom. Istraživačke oblasti kojima se on bavi su: problemi teorijske sociologije, savremena sociološka teorija i razvoj sociologije u Srbiji, sociologija društvenih pokreta, kulturni i etnički odnosi. Učestvovao je na više desetina međunarodnih skupova u zemlji i inostranstvu. Svoje članstvo zauzima i u brojnim naučnim odborima raznolikih naučnih skupova – bilo kao predsednik ili član programskih i organizacionih odbora. Organizovao je više od 50 domaćih i međunarodnih naučnih skupova u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, Institutu društvenih nauka i drugim naučnim institucijama u Srbiji i svetu, na kojima su učestvovali, pored autora iz Srbije, i autori iz regiona Jugoistočne Evrope i sveta.
4. – Božidar Jakšić je bio član brojnih profesionalnih udruženja i njihovih organa: Udruženja sociologa Jugoslavije, predsednik Sociološkog društva Srbije od 1986. do 1989. godine i član Predsedništva Jugoslovenskog udruženja za sociologiju od 1986. do 1991. godine. Njegov doprinos razvoju društvenih nauka, pre svega sociologije, uočljiv je i kroz angažovanje u stručnim telima Univerziteta u Beogradu i Ministarstva za nauku: od 1992. do 1995. godine je bio član Nastavno-naučnog veća Univerziteta u Beogradu, a od 1992. do 1998. godine član Saveta za društvene nauke Ministarstva nauke Republike Srbije.
Potpisom i recenzijama omogućio je velikom broju srpskih i jugoslovenskih sociologa da štampaju knjige. Bio je član brojnih komisija za izbor saradnika u naučna zvanja i komisija odbranu magistarskih i doktorskih teza na jugoslovenskim univerzitetima. Jakšić je veliku pažnju posvećivao i radu sa mladima. Predlagači inicijative da se dr Božidaru Jakšiću dodeli Nagrada za životno delo „Radomir Lukić“, imeđu ostalog su istakli da su „imali priliku i čast da sarađuje sa njim u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i na osnovu tog iskustva bezrezervno žali što je bio osujećen da drži nastavu i da prenosi znanje i iskustva studentima i doktorantima. Većina, sada već naučnih savetnika i viših naučnih saradnika u Instituta društvenih nauka, dobijala je od Jakšića lekcije iz naučne etike, metodologije istraživanja, odnosa prema kolegama i posvećenosti ideji i istini“.
U celini posmatrano, Jakšićeva sociološka misao je ukorenjena u privrženosti jugoslovenskom društvu i tradiciji, poželjnom interkulturalnom narativu, s jedne strane, ali i preciznoj, činjeničkoj kritici jalovih politika i nedomišljenih intelektualaca, s druge strane. Njegovo nastojanje je uvek isto: spoznati sebe i okruženje kako bi načinili iskorak ka humanijem društvu. Na takav zaključak navode ne samo njegovi kritički usmereni tekstovi već i metode kojim je dokazivao svoje stavove.
Svojim naučnim radom, uređivanjem sociloloških časopisa i biblioteka, učešćem u radu profesionalnih udruženja i naučnoj izdavačkoj delatnosti, kao i radom na funkcijama koje je obavljao u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Jakšić je značajno doprineo utemeljenju sociologije kao naučne i nastavne discipline u Srbiji.
Navedena analiza naučnog, stručnog i uredničkog doprinosa Božidara Jakšića predstavljaju samo deo ukupnog doprinosa srpskoj sociologiji. Posvećen nauci i borbi za slobodu i autnomiju ličnosti, on se dosledno kretao svojim sociološkim putem na kojem je svojim postignućima u sociološkoj teoriji i naučno-istraživačkoj praksi utisnuo neizbrisiv pečat napretku sociologije i srodnih struka. Celoživotnom svojom posvećenošću struci i pozivu Jakšić je kao sociolog i istraživač bio i ostao uzor i putokaz naraštajima sociologa i istraživača. Posebno imponuju njegova sociološko-filozfska dela, inspirisana humanističkim uvidima o večitoj enigmi slobode ličnosti i putevima njenog punog očovečenja na razdaljini od helenskog do savremenog doba, pisana bogatim jezikom i živopisnim i prozračnim stilom.
Na osnovo svega rečenog članova Žirija smatraju da dr Božidar Jakšić zaslužuje strukovno priznanje Nagradu Srpskog sociološkog društva za žiivotno delo „Radomir Lukić“.
Kandidat dr Slobodan Vuković
1. – Slobodan Vuković rođen je 1946. godine u Danilovgradu. Srednju školu završio je u Titogradu (Podgorica). Sociologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1991). Bio je zaposlen u Centru za radničko samoupravljanje, Institutu za sisteme planiranja i upravljanja, Institutu za kriminološka i sociološka istraživanja i Institutu društvenik nauka kao naučni savetnik, gde je bio upravnik Centra za sociološka istraživanja i Predsednik naučnog veća Instituta društvenih nauka. Bio je član Nacionalnog saveta za naučni i tehnološki razvoj Republike Srbije (2005–2009) i član Komisije za izbor u zvanja Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije (2010–2014).
Rukovodio je znatnim brojem empirijskih socioloških istraživanja i naučnim projektima realizovanim kod Ministarstva nauke Republike Srbije. Gostovao je kao predavač na Alternativnoj akademskoj mreži u Beogradu i na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Objavljivao je u sledećim revijama i časopisima: Književna reč, Ovdje, Polja, Gledišta, Ekonomski signali, Sociologija, Sociološki pregled, Zbornik Matice srpske za društvene nauke, Teme, Nauka- beybednost- policija, Nova srpska politička misao i dr.
Bio je predsednik Srpskog sociološkog društva (tada Sociološkog društva Srbije, 1997–2000), član redakcije Jugoslovenske revije za kriminologiju i krivično pravo (1994–1995), član redakcije Sociološkog pregleda (1986–1988), zamenik urednika Sociološkog pregleda (1989–1991), te glavni i odgovorni urednik Sociološkog pregleda (1994–1996. i 2000–2004).
2. – Slobodan Vuković se u svojoj dosadašnjoj naučnoj karijeri bavio istraživanjima u tri naučna polja: (1) društvena struktura i pokretljivost; (2) sistemska korupcija; i (3) strukturalni činioci raspada Jugoslavije.
U prvoj oblasti, Vuković je uradio zapaženo iskustveno istraživanje klasne strukture srpskog društva (1989) i objavio dve knjige: Radništvo i birokratija (1985) i Pokretljivost i struktura društva (1994). Koristeći metodološku inovaciju – trodimenzionalno određenje društvene strukture (društveni položaj, moć, kvalitet života), Vuković je pokazao da se tadašnje socijalističko društvo klasno zatvara, da se vertikalna socijalna pokretljivost smanjuje, a da se klase sve više samoreprodukuju. Ovaj nalaz je bio važan za sociološko razumevanje poznog socijalizma i bio je često citiran u domaćoj naučnoj literaturi, ne samo tokom sledeće decenije, već i nakon toga.
U drugoj oblasti, Vuković je učestvovao, kao vodeći istraživač, u nekoliko talasa istraživanja korupcije u Srbiji (2001–2004), o čemu je objavio tri samostalne knjige: Korupcija i vladavina prava (2003), Pravo, moral i korupcija (2005) i Korupcija i tranzicija (2007). U njima je, na osnovu velike iskustvene građe, Vuković nastojao da objasni sistemsku korupciju u Srbiji razvijajući originalnu socijalnu teoriju. Njena osnovna postavka jeda u Srbiji postoje dva društvena ugovora: između elite i naroda (narod ne dovodi u pitanje vlast elite, a zauzvrat ne mora strogo da se pridržava zakona) i između elite i državne uprave (uprava bezuslovno sprovodi naredbe elite, a zauzvrat je nagrađena sistemskim privilegijama, uključiv i „pravo na korupciju“). Vuković je postavio i pravilo: što je elita manje legitimna, to je veća sistemska tolerancija prema kršenju zakona (po prvom ugovoru), odnosno veća je sistemska korupcija (po drugom ugovoru). Ova uopštavanja bogato su podržana iskustvenom građom, zbog čega su njegove knjige i tekstovi o korupciji visoko cenjeni i citirani u stručnoj litaraturi, a Vuković postao jedan od nezaobilaznih autora kod razmatranja fenomena korupcije u srpskom društvu.
U trećoj oblasti, kojom se Vuković intenzivno bavi poslednjih godina, objavio je jednu, izuzetno zapaženu knjigu (Etika zapadnih medija: antisrpska propaganda devedesetih godina XX veka, 2009) i pripremio dve druge autorske monografije za štampu (Srpsko društvo i ekonomija: 1918–1992. i Razbijanje/raspad druge Jugoslavije: spoljni i unutrašnji činioci). Reč je o široko postavljenom istraživanju strukturalnih činioca raspada Jugoslavije – od ekonomije, preko domaćih političkih i društvenih elita, do spoljšnjih faktora (političkih, ekonomskih i kulturnih).
Vukovićeva prva objavljena knjiga iz ove trilogije (Etika zapadnih medija, 2009) detaljno analizira vladajući diskurs u EU i SAD povodom jugoslovenske krize, kao i kulturni obrazac koji je iz izrazito dihotomne (manihejske) optike predstavljao dešavanja na prostorima SFRJ (1987–1999). Vuković je, na izuzetno bogatoj iskustvenoj građi, pokazao kako ova dihotomija funkcioniše: preko krivotvorenja činjenica, netačnih interpretacija događaja, zamene hronologije uzroka i posledica, iskrivljavanja motiva aktera, te pristrasnog prikazivanja učinaka delovanja kolektivnih aktera. Ova knjiga je, zbog svoje dokumentarnosti, analitičke pronicljivosti i teorijske zasnovanosti izazavala veliku pažnju ne samo naučne, već i šire javnosti, dobivši više izuzetno pohvalnih prikaza u naučnoj i stručnoj periodici. Zbog njene aktuelnosti i argumentativne vrednosti, pripremljen je i njen engleski prevod, koji je trenutno kod stranog izdavača na recenziji.
Druga knjiga iz ove trilogije, pripremljena za štampu (Srpsko društvo i ekonomija: 1918–1992), na onovu ogromne privredno istorijske, sociološke i politikološke literature, pokazuje da je privredna politika, koju su u obe Jugoslavije vodile političke elite, pre išla na uštrb ekonomskih i socijalnih interesa Srbije, nego što ih je – kao što se tvrdi u brojnim nekritičkim ili propagandnim člancima i knjigama – u bilo kom aspektu favorizovala. Paradoksalno je da je sistematsko ekonomsko zaostajanje Srbije sve vreme bilo praćeno optužbama da Srbija eksploatiše ostatak Jugoslavije. Ovakva iskrivljena (samo)percepcija značila je da se svaka ekonomska kriza nužno pretvara u političko-državnu krizu, pa se kriza iz osamdesetih, nakon promene spoljnopolitičkog konteksta, na kraju i završila raspadom Jugoslavije. Objavljivanje ove knjige omogućiće da se naša naučna javnost bliže upozna sa činjeničkim građom koja baca sasvim drugačije svetlo na „jugoslovensku epizodu“ istorije srpskog društva, od one koju većina nas poznaje.
3. – Slobodan Vuković je izuzetno plodan i citiran autor. Do sada je objavio 19 monografskih studija, 60 članaka u naučnim i stručnim časopisima i zbornicima i kao urednik priredio više zbornika radova. Na osnovu izveštaja o citiranosti u SCIindeksu Centra za evaluaciju u obrazovanju i nauci utvrđeno je da su radovi Slobodana Vukovića ostvarili u SCIndeksu ukupno 178 citata. Od toga u 77 slučajeva reč je o autocitatima, pošto je imenovani ili autor ili jedan od autora citirajućeg rada. Ukupna frakciona heterocitiranost imenovanog iznosi 91.18.
Poseban značaj za razvoj naučno-istraživačkog rada u srpskoj sociologiji ima Vukovićevo rukovođenje značajnim teorijsko-istraživačkim projektima (iz kojih je proizašlo više važnih monografija i naučnih zbornika). Rukovodio je znatnim brojem empirijskih socioloških istraživanja (izrada upitnika, uzorka, plana obrade, organizavao terenska istraživanja i realizovao 7–10% uzorka) među kojima: Informisanje o radu skupštine SFRJ (Jugoslovenski institut za novinarstvo, 1981); Radništvo i društvena moć (Centar za radničko samoupravljanje, 1984); Samoupravljanje i društvena moć (Institut za sisteme planiranja i upravljanja, 1988); Struktura srpskog društva (sopstvena režija uz institucionalnu podršku Instituta za sisteme planiranja i upravljanja, 1989); Korupcija u Srbiji (CLDS, 2001); Korupcija na carini (CLDS, 2002); Korupcija u pravosuđu (CLDS, 2003). Rukovodio je empirijskim istraživanjem (izrada idejne skice i upitnika): Korupcija u Srbiji: pet godina kasnije (CLDS, 2005). Takođe je aktivno učestvovao u realizaviji istraživanja: Analiza sadržaja TV dnevnika: Beograd – Zagreb (Fokus, 1991), Interesovanja i vrednosti omladine (Fokus, 1993).
Rukovodio je naučnima projektima realizovanim kod Ministarstva nauke Republike Srbije: „Razvoj srpskog društva u savremenim integrativnim procesima: perspektive, alrernative, implikacije“ (2006–2010); „Strukturne, društvene i istorijske promene srpskog društva u kontestu evropskih integracija i globalizacije“, koji se realizujeu Ministarstvu prosvete i nauke Republike Srbije (2011–2020).
4. – Slobodan Vuković pripada jednom od prvih školovanih naraštaja srpskih sociologa, gotovo jednako dobro edukovanom i kada je reč o teoriji društva, i kada je reč o različitim tehnikama iskustvenih istraživanja. Ovaj ključni spoj za savremenog sociologa kod Vukovića je došao da punog izraza. I dok se većina srpskih sociologa (samo)razvrstava u empiričare ili teoretičare, Vuković je postigao dobar sklad jednog i drugog, po čemu se izdvaja od mnogih predstavnika sociološke profesije u Srbiji. I baš zbog tog spoja teorije i empirije Vukovićevo naučno delo može biti, ali u mnogome već i jeste, od veće trajnosti nego što su bila neka druga sociološka dela u našoj naučnoj zajednici, a njegova citiranost i uticaj vremenom će, po svemu sudeći, samo dobijati na značaju.
Doprinos našoj naučnoj i akademskoj zajednici Vuković je dao i u vidu predanog naučno istraživačkog rada na polju sociologije, serioznih monografskih studija, i naučnih i stručni članka. Pored toga, on je obavljao različite funkcije u Institutu društvenih nauka, Centru za sociološka istraživanja, Nacionalnom savetu za naučni i tehnološki razvoj Republike Srbije, Komisiji za izbor u zvanja Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije i dr.
Poseban značaj Slobodana Vukovića ogleda se u njegovoj aktivnosti na unapređenju rada Srpskog sociološkog društva, bilo kao predsednik SSD, bilo kao urednik časospisa SSD Sociološki pregled. Prema nepodeljenom mišljenju, zasluga da je časopis preživeo devedesete, da je zatim redovno izlazio, uz neprestano povećanje obima i kvaliteta u prvoj deceniji 21. veka, šripada prvenstveno Slobodanu Vukoviću i ekipi saradnika koju je on vodio.
Navedena analiza naučnog, stručnog i publicističkog doprinosa Slobodana Vukovića predstavljaju samo deo ukupnog doprinosa srpskoj sociologiji, koji je ovim obrazloženjem samo delimično iskazan. Uzimajući u obzir njegovo iscrpno i sistematsko proučavanje sociologije i socioloških problema u savremnom društvu, bogato naučno delo koje stvorio, kao i uticaja koji je ostavio u sociologiji i društvenim naukama uopšte u Srbiji – Žiri smatra da je dr Slobodan Vuković, kao osvedočeni pregalac i poštovalac sociološkog dela Radomira Lukića, po svemu zaslužan i dostojan da primi nagradu s Lukićevim imenom.
ZAKLJUČAK
Petočlani žiri za dodelu nagrade SSD za životno delo (u sastavu: prof. dr Jovica Trkulja; prof. dr Dragoljub Đorđević; prof. dr Srđan Šljukić; prof. dr Milojica Šutović, prof. dr Vladimir Vuletić) razmatrao je pristigle predloge da se ovo priznanje 2021. godine dodeli dr Božidaru Jakšiću, odnosno dr. Slobodanu Vukoviću.
Prof. Trkulja i prof. Đorđević su glasali da nagradu treba da dobije dr Božidar Jakšić, a prof. Šutović i prof. Šljukić da nagradu treba da dobije dr Slobodan Vuković. Prof. Vuletić je smatrao da oba kandidata ispunjavaju uslove i da treba da dobiju nagradu za 2021. godinu. Prof. Trkulja i prof. Šutović su bili protiv kršenja Pravilnika.
Nakon preliminarnih razgovora i izjašnjavanja postalo je jasno da odluku nije moguće doneti ni jednoglasno ni većinom glasova. Naime, dva člana su dala prednost dr Jakšiću, a dva člana dr Vukoviću, dok je jedan član smatrao da obojica kandidata zaslužuju nagradu za životno delo. U takvoj situaciji žiri je bio pred izborom, ili da se striktno drži slova pravilnika o dodeli nagrade i ove godine ne dodeli priznanje, ili da stavi u zagradu jednu od odredbi pravilnika i obojici kolega dodeli nagradu – što nije presedan u dosadašnjoj praksi.
Većina članova žirija (prof. dr Jovica Trkulja, prof. dr Dragoljub Đorđević i prof. dr Vladimir Vuletić) prihvatila je argumentaciju da ova nagrada ima posebnu težinu s obzirom da se odnosi na životno delo koje nije moguće nepristrasno uporedno vrednovati, a da ne izazove neželjene reakcije suprotne intenciji nagrade.
Nema, naime, sumnje da bi dodeljivanje nagrade jednom od kandidata nenameravano, ali razumljivo, povredilo dostojanstvo i lična osećanja drugog kandidata. To bi, nesumnjivo, uticalo i na opredeljenje budućih kandidata da prihvate nominaciju. Pored toga, s obzirom na stereotipe o podelama u okviru sociološke zajednice i mesto kandidata u njima, verovatno je da dodeljivanje nagrade samo jednom kandidatu ne bi doprinelo jačanju kohezije, već bi produbilo postojeće podele. Svesna te činjenice i mogućih prigovora većina članova žirija je dala prednost navedenim supstancijalnim nad formalnim razlozima i donela odluku da oba kandidata dobiju nagradu.
Na osnovu mišljenja većine članova Žirija doneta je olluka da se dr Božidaru Jakšiću i dr Slobodanu Vukoviću dodeli Nagrada Srpskog sociološkog društva „Radomir Lukić“ za životno delo, za 2021. godinu.
U Beogradu: 14.04.2022. godine
Žiri za dodelu Nagrade SSD za životno delo „Radomir Lukić“:
Dr Jovica Trkulja, red. prof. Pravnog fakulteta
Univerziteta u Beogradu (u penziji)
________________________________________________________
Dr Dragoljub Đorđević, red. prof. Mašinskog fakulteta
Univerziteta u Nišu
________________________________________________________
Dr Vladimir Vuletić, red. profesor Filozofskog fakulteta
Univerzitetau Beogradu
________________________________________________________
Dr Srđan Šljukić, redovni profesor Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Novom Sadu
________________________________________________________
Dr Milojica Šutović, redovni profesor Univerziteta u Prištini s privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici
________________________________________________________