Prof. dr Đura Stevanović (1939, Donji Dejan – 2022, Beograd) predsednik Balkanske asocijacije sociologije sela, organizator Vlasinskih susreta sociologa sela i nosilac nagrade „Radomir Lukić – za životno delo“ koju dodeljuje Srpsko sociološko društvo.
Dana 24. septembra iznenada nas je napustio naš kolega i prijatelj dr Đura Stevanović, sociolog, redovni profesor u penziji Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Đura je rođen 31. avgusta 1939. godine u Donjem Dejanu, opština Vlasotince u seljačkoj porodici. U zavičajnom kraju (Svođu) završio je osmogodišnju školu a srednju Učiteljsku u Pirotu. Bio je najbolji đak u svojoj generaciji, koji se uporedo sa učenjem bavio i zapaženom društveno-političkom aktivnošću u Opštinskom komitetu narodne omladine, gde je obavljao funkciju sekretara. Kao odličan organizator vodio je čitavo svoje odeljenje na radnu akciju u Sloveniju, za izgradnju auto-puta u Novom Mestu. Pored uspešnih radnih obaveza njegova brigada radila je na opismenjavanju i organizovanju kulturno-zabavnog života zbog čega je bila posebno nagrađivana.
Po završetku srednje škole Đura je najpre počeo da radi kao učitelj u selima Visočka Ržana, opština Pirot, Šišava, opština Vlasotince, a potom odlazi na rad u PKB Beograd gde je radio kao novinar i direktor Zavoda za društvene odnose i informisanje. Uporedo je vanredno završio studije sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Doktorirao je 1988. na Pravnom fakultetu u Beogradu, pod mentorstvom akademika Radomira Lukića sa tezom „Društvene posledice industrijalizacije poljoprivrede Jugoslavije“. Jedno vreme bio je predsednik Opštinskog odbora Socijalističkog saveza u opštini Palilula, ali nijednog trenutka nije napuštao svoj profesionalni poziv sociologa i istraživački rad u centru.
Prvu profesionalnu univerzitetsku karijeru započeo je izborom 1989. godine za docenta za Uvod u sociologiju na studijskoj grupi za sociologiju Filozofskog fakulteta u Nišu, a zatim nastavio na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu, gde je držao Opštu sociologiju sa sociologijom sela i biran je u zvanje vanrednog i redovnog profesora. Bio je šef Katedre za ekonomiju i sociologiju sela. Izvodio je, takođe, jedno vreme i nastavu iz Sociologije na Učiteljskom fakultetu u Vranju. Objavio je preko 200 naučnih i stručnih radova i desetak monografija iz sociologije sela.
Uporedo sa radom na Univerzitetu, Stevanović je bio šire angažovan u Srbiji: kao osnovač i direktor Zavoda za proučavanje poljoprivrede i sela, u kome je razvio bogat program istraživanja problema razvoja poljoprivrede i sela; bio je aktivan član akademijskog Odbora za proučavanje sela SANU. Od 1995. godine predsednik je organizacionog i programskog odbora „Vlasinskih susreta sociologa“ i Balkanske asocijacije za sociologiju sela. Svake godine na Vlasinskim susretima, sa novom temom, istraživači iz Srbije, sa prostora Balkana, Evrope, Rusije i Amerike okupljali su se i razmatrali najaktuelnije probleme sela.
Kolega Đura Stevanović kao sociolog sela, spada u red onih učitelja energije na tragu Dragoljuba Jovanovića, Sretena Vukosavljevića i Radomira Lukića, koji se nesebično posvećivao organizaciji susreta – koji su imali pored naučno-istraživačke i kulturnu misiju – da šire duh razumevanja, saradnje i solidarnosti među balkanskim narodima. Vlasinski susreti izrasli su u značajnu instituciju u okviru koje se negovao duh profesionalizma, dijaloga i tolerancije, kolegijalnosti i prijateljstva. Oni su predstavljali svojevrsno balkansko poselo istraživača i zaljubljenika sela, misionara transgranične saradnje i kulture mira.
Đura je bio strasni istraživač sela, empirijskog profila, jer je znao da ona imaju naučni i društveni akcijski značaj za unapređenje društvene prakse. Na toj vrsti primenjenih istraživanja on je bio angažovan u Institutu PKB, zatim na Filozofskom fakultetu u Nišu (u okviru realizacije makroprojekta „Regionalna heterogenost promene društvene strukture Srbije, 1986-1990“), kao i u istraživanju promena u identitetskoj kulturi društvenih grupa u pograničju, projekta koji je realizovala Katedra za društvene nauke Mašinskog fakulteta u Nišu.
U okviru institucije „Vlasinskih susreta“ od 1995. godine do danas održano je preko 25 naučnih skupova i objavljeno preko 20 zbornika radova, čiji je urednik i priređivač bio Đura. Lepeza tema koje su obrađivane na Vlasinskim susretima bila je razuđena i prebogata: od istraživanja odnosa tradicije i modernizacije na selu, preko uticaja strategija razvoja na promene društvene strukture, žene i selo, stari ljudi u selu, regionalnih aspekata razvoja sela, značaja obrazovanja i kulture za razvoj sela, nauka i selo, selo u tranziciji, istraživanje ekoloških aspekata razvoja sela, uloga i odgovornost intelektualaca za razvoj sela i društva, planiranje i razvoj sela i sociologije sela. Zadnjih godina Đura je pokrenuo projekat monografskog istraživanja istorije i perspektive razvoja sela u zavičaju, na primeru lokalne zajednice Dejan, svog rodnog mesta. Na tom projektu angažovani su mladi istraživači uz njegovu svesrdnu i znalačku koordinaciju.
O plodonosnoj istraživačkoj aktivnosti i misiji Đure Stevanovića kao sociologa izdat je zbornik radova – spomenica „Biti sociolog sela“ u kome je valorizovana svestrana aktivnost Stevanovića, kroz priloge 25 domaćih i stranih sociologa, koji su pisali o liku i delu ovog autora. Ovaj zbornik predstavlja, za sada, najpotpuniji prikaz stvaralaštva Đure Stevanovića (izdavači su Prometej Novi Sad, Mašinski fakultet u Nišu i Balkanska asocijacija za sociologiju sela, Beograd 2014). Ona predstavlja najpotpuniju monografiju o stvaralačkom putu Đure, od Dejana do Beograda i natrag. Upravo onako kako se u iskazu jednog starijeg Đurinog zemljaka kaže: „Đura nikada nije otišao i svog zavičaja, iz svog Dejana“.
Za svoj prebogat stvaralački i profesionalni rad i društvenu angažovanost Đura je nagrađivan brojnim državnim i profesionalnim priznanjima: Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, Plaketom grada Beograda, Plaketom Univerziteta u Nišu, Oktobarskom nagradom opštine Vlasotince, kao i najvišom nagradom Srpskog sociološkog društva „Radomir Lukić – za životno delo“. Uveren sam da su mu ova dva poslednja priznanja i najdraža. Jer, nema većeg priznanja od zavičajne i profesionalne. Ko je priznat u svom zavičaju i profesiji, taj je, prema strogim merilima u našem narodu, njegoševski rečeno, prošao na „rešetu vremena i imao se rašta i roditi“. Posle velikog puta, poput Odiseja i Đura se vraća svojoj Itaki, svom zavičaju, rodnom Dejanu, od koga je kao seljače iz zemljoradničko-pečalbarske porodice krenuo u svet. Poneo je sa sobom najbolje vrline iz svog kraja – veliku preduzimljivost, poštenje, skromnost, srdačnost, dobročinstvo i rodoljubivost. Sa njima je osvojio i obogatio svet: sve nas koji smo ga upoznali, sa njime kolegijalno sarađivali i družili. Osvojio je brojne domaće i strane naučnike, istraživače, ljubitelje sela, koji su zavoleli vlasotinački kraj kao svoj zavičaj. Moglo bi se reći da je realizacija Đurinog projekta „Vlasinskih susreta sociologa“ pomerila i sažela granice sveta: sada se o njegovom zavičaju zna više, po preduzimljivosti malih ljudi velikog srca, dobročinstvu i gostoprimstvu. Uveren sam da je Đura svojim delom na najbolji mogući način promovisao poziv i profesiju sociologa, ali i svoj zavičaj i svoj narod. On se časno odužio svom zavičaju i svojoj otadžbini. Svojim uzorom služiće kao primer novim generacijama – kako se radom i samo radom, brani ugled svoje profesije i čuva čast domovine. Upravo, onako kako nam je stari Đuro Daničić u 19. veku poručio: „za otadžbinu se može ginuti na svakom poslu!“.
Đura je živeo u harmoničnom i sretnom braku sa svojom suprugom Katicom, i sinovima Dejanom i Vladanom, koji su imali duboko razumevanje za njegovo neimarstvo, stvaralačke nemire, permanentnu inicijativnost, visoku radnu i organizacionu preduzimljivost, koja je deo geokulturnog porodičnog i zavičajnog identiteta i nasleđa Vlasotinčana. Njihov gostoprimljivi porodični dom u Beogradu i Dejanu uvek je bio otvoren za brojne prijatelje i kolege iz zemlje i inostranstva, koji su se rado družili sa Đurom, dogovarali o zajedničkim projektima, razmenjivali svoje ideje ili došli po savet o privatnim i ličnim problemima ili u traganju za rešenjima kako pomoći zavičaju. Đura je bio sav u pokretu – čovek akcije, i socijalnog optimizma. Od rane mladosti zadojen idejom solidarnosti i religijom dobročinstva on je svoje najbolje snage, kao učitelj, kao pravi „učitelj energije“ bio najsrećniji kada je to svoje pravo bogatstvo mogao da podeli sa drugima. Pripadao je socijalnoj levici a svojim ličnim angažmanom to i potvrđivao u praksi – da mu je opšte dobro u permanentnom fokusu: bilo da su u pitanju lokalni ili nacionalni problemi, interesi profesije ili kolektiva i institucija u kojima je radio. Tu njegovu socijabilnost i empatičnost, kao najbolji deo njegove sunčane ličnosti, visoko su cenili u svim kolektivima i zajednicama – od rodnog Dejana, Učiteljske škole i Pirota, PKB-a, Filozofskog i Poljoprivrednog fakulteta, Zavoda za proučavanje sela, do kolega okupljenih oko velikog projekta „Vlasinski susreti“ i „Balkanska asocijacija sociologa“.
Do samo pre desetak dana imali smo u niškoj gostionici „Tri fenjera“ kolegijalni razgovor o pripremi novog susreta sociologa u Vlasotincu, na kome bi se predstavili dosadašnji rezultati rada na monografskom istraživanju Đurinog omiljenog Dejana – poslednjeg projekta kojim se Đura pokazuje da je dosledni učenik i nastavljač dela akademika Radomira Lukića u nas, koji je kao predsednik akademijskog Odbora za proučavanje sela, još krajem 80-ih godina 20. veka – pokrenuo inicijativu za pisanje monografija o našim selima koja ubrzano odumiru, ukazujući na značaj monografija za očuvanje kulture pamćenja u našem narodu. Ta inicijativa, hvala bogu, zaživela je u nas, tako da danas imamo u Srbiji čitav mali pokret stvaralaca (od amatera do profesionalaca) koji pišu hronike o svojim zavičajnim selima i rodoslovima svojih porodica. Rekao bih: dobar je to znak da se Srbija vaistinu probudila i da se uprkos brojnim razaranjima našeg sela neće izgubiti na raskršćima sadašnje civilizacije, samo ako drži do svog kulturnog identiteta, nacionalnog interesa i dostojanstva.
Završetak projekta o Dejanu, ali i nastavak rada Vlasinskih susreta sociologa i drugih stručnjaka koji se bave razvojem poljoprivrede i sela amanet – poruka je koju nam je ostavio profesor Đura Stevanović, osnivač ove institucije. Naša je ne samo prijateljska obaveza, iz razloga pijeteta prema liku i delu dragog kolege i prijatelja Đure, već i profesionalna dužnost – da podmlađujući i šireći kadrovski sastav istraživača Vlasinskih susreta – časno nastavimo rad na ovom velikom projektu, koji nije imao samo naučni i lokalni značaj, već je i od najvišeg društvenog, nacionalnog i regionalnog interesa za Srbiju i Balkan.
Đura je utekao kao ptica
U svoj večni san
U rajska polja
Na sam vrh planine
Na svoj dejanski Lovćen,
Tamo gde caruju sunčane ličnosti
Stoluju bogovi i orlovi…
Po njegovoj oporuci i želji porodice Đura je sahranjen u svom voljenom i rodnom Dejanu 28. septembra 2022. godine.
Uveren sam da će: ne samo porodica, već i Srpsko sociološko društvo, kao i akademska zajednica sociologa, institucije lokalne samouprave kao i njegovi prijatelji, naći najbolji način kako da se trajno obeleže i sačuvaju sećanja na lik i delo ovog velikog neimara; nadasve dragog kolege, visokoradnog, poštenog i skromnog čoveka, humaniste, naučnika i patriote.
Za one koje volimo
Smrti nema
Dok u našem sećanju traje
Večni plamen uspomena
Nek je večna slava i hvala
Kolegi i prijatelju
Profesoru dr Đuri Stevanoviću
29. septembar, 2022. godine
S neizmernim poštovanjem za njegovo delo
dr Ljubiša Mitrović, profesor emeritus